Odlukom Komisije za zaštitu konkurencije od 2. jula 2021. godine sankcioniše se dogovoranje o cenama od strane uvoznika odnosno distributera potrošačke elektronike (Roaming Electronics) i prodavaca na malo (XLS, Gigatron, Emmezeta i Technomedia), što predstavlja povredu pravila konkurencija poznatu kao retail price maintenance (RPM).
Istog dana doneta je još jedna odluka protiv Comtrade Distribution kao distributera i prodavaca na malo (Tehnomanija, Gigatron, Tehnomedija, Emmezeta i XLS), kojom se utvrđuje ista vrsta povrede na istom tržištu proizvoda, u pogledu uređaja marke Tesla. Navedene odluke predstavljaju poslednju praksu Komisije koja se odnosi na RPM, ali i restriktivne sporazume uopšte.
U oba slučaja, Komisija je otišla korak dalje u odnosu na raniju praksu, s obzirom na to da je izričito utvrđeno da definisanje i komuniciranje preporučenih cena može dovesti do koordinacije cena između učesnika na tržištu i samim tim predstavljati zabranjeni restriktivni sporazum, i to bez ispitivanje efekta ove prakse na konkurenciju na tržištu. Drugim rečima, „preporučene cene” (koje su u načelu dozvoljene), u određenim okolnostima to prestaju da budu i smatraju se obavezujućim cenama za prodavce na malo.
U slučaju Roaming Electronics, prevashodno na osnovu email-ova pribavljenih nenajavljenim uviđajem, Komisija je došla do zaključka da je cilj učesnika u (implicitnom) restriktivnom sporazumu bio održavanje maloprodajnih cena na dogovorenom nivou kako bi se održala dogovorena marža i sprečila cenovna konkurencija između prodavaca na malo. Učesnici u sporazumu su se u načelu pridržavali zadatih preporučenih cena, bilo pod pritiskom ostalih učesnika (koji su se po pravilu realizovali preko dobavljača, tj. Roaming Electronics), podstaknuti povoljnijim uslovima koji su nuđeni od strane dobavljača za pridržavanje preporučenih cena, ili prosto iz sopstvenog interesa da se cene ne snižavaju u situaciji kada se može računati da ni drugi prodavci na malo to neće činiti.
Zaključku da su „preporučene cene” zapravo bile obavezujuće doprinela je i transparentnost tržišta, koja olakšava praćenje cena na malo svih pojedinačnih prodavaca (posebno u slučaju on-line prodaje) i omogućava reakciju u slučaju odstupanja, a što je u konkretnom slučaju dodatno olakšano korišćenjem posebnog softvera za praćenje i analizu cena na malo.
Vrlo sličan tip povrede kao i činjenično stanje su utvrđeni i u slučaju protiv Comtrade Distribution, s tim da se stiče utisak da je u ovom slučaju manje očigledno da je koordinacija cenovne politike imala za primarni cilj sprečavanje jednostranog snižavanja cena. Ovo međutim nije bilo od značaja za odluku Komisije, jer je za utvrđivanje povrede bilo dovoljno da se ustanovi da prodavci na malo nisu bili samostalni u definisanju cena, te da su maloprodajne cene bile predmet praćenja, analize i dogovaranja između učesnika na tržištu.
Iako odluke Komisije predstavljaju dodatni iskorak u sankcionisanju povreda konkurencije na tržištu, stiče se utisak da su izrečene novčane sankcije relativno niske, imajući u vidu tržišnu moć učesnika u postupku, te činjenicu da se radi o ponašanju koje je u našem zakonodavstvu kvalifikovano kao teška povreda konkurencije (a Komisija je utvrdila i postojanje otežavajućih okolnosti). Naime, Komisija je Roaming-u i Comtrade-u izrekla kaznenu meru u iznosu koji predstavlja tačno 0,2% godišnjeg prometa ovih firmi (pri čemu je zakonski maksimom višestruko veći i iznosi 10%).
Pri tom, Komisija ni u jednom od slučajeva nije detaljno obrazložila metodologiju određivanja kaznene mere u skladu sa Smernicama za primenu Uredbe o kriterijumima za određivanje visine iznosa koji se plaća na osnovu mere zaštite konkurencije (što je takođe bio slučaj i sa nekim ranijim odlukama).
Iako kazne nisu zanemarljive u apsolutnim ciframa, postavlja se pitanje da li su dovoljne da bi ostvarile ulogu prevencije, ako se ima u vidu da ponašanja kojima se krše pravila konkurencije često mogu biti veoma isplativa. Ostaje nejasno šta je uzrok ovog evidentnog trenda ublažavanja kaznene politike, i da li se radi o svesnom nastojanju da se politika zaštite konkurencije sprovodi tako da ne izazove previše potresa te da previše ne „naškodi” učesnicima na tržištu; ili je Komisija možda implicitno prihvatila argumente pojedinih stranaka da kaznena mera treba da se odredi spram prihoda od konkretnih proizvoda a ne ukupnih prihoda (iako Zakon ne daje osnov za ovako nešto).
Još jedna važna pouka koja proizilazi iz ovih i ranijih slučajeva gde je Komisija utvrdila povredu u vidu retail price maintenance (posebno Yublob, Keprom i ostali), jeste važnost poznavanja osnova prava zaštite konkurencije od strane učesnika na tržištu odnosno njihovih menadžera i zaposlenih. Naime, u situaciji kada Komisija nastoji da utvrdi i sankcioniše i manje direktne i očigledne povrede konkurencije, margina za grešku za učesnike na tržištu postaje manja. Ovo naravno ne znači da su konkretne povrede konkurencije nužno posledica greške ili neznanja, jer je sasvim izvesno da je makar kod nekih učesnika postojala jasna namera da se na ovaj način ostvari ekstra profit. Međutim, isto tako je izvesno da postoje greške koje mogu biti izbegnute, te da se određeni legitimni poslovni interesi mogu realizovati na odgovarajući način uz umanjenje rizika, uz prethodno adekvatno upoznavanja menadžera i zaposlenih sa principima prava zaštite konkurencije.
Takođe, činjenica da su zaposleni u navedenim pravnim licima krajnje otvoreno komunicirali putem mejla (što interno, što sa drugim učesnicima u sporazumu) o pitanjima koja se tiču usklađivanja cena, garantovanoj marži i sl., osim namere i ciljeva učesnika, sasvim jasno pokazuje i nedovoljnu svest o tome koja vrsta komunikacije odnosno dogovaranja može predstavljati povredu pravila konkurencije.
U svetlu ovih odluka Komisije, učesnici na tržištu bi trebalo posebno da razmotre pojedina bitna pitanja i sledstveno usvoje odgovarajuće procedure i smernice za menadžment i zaposlene. Pitanja na koja bi trebalo posebno obratiti pažnju su sledeća:
- Koje ugovorne odredbe koje se odnose na cene su dozvoljene a koje ne?
- Koja vrsta razmene informacija i izveštavanja o cenama je dozvoljena?
- Na koji način preporučene cene mogu biti iskomunicirane a da se time ne stvori utisak obaveznosti (npr. da li mora biti eksplicitno navedeno da je preporuka neobavezujuća, da li je dozvoljeno dostavljanje cenovnika sa već unetim cenama na malo)?
- Na koji način da se prodavac na malo postavi u slučaju da distributer na njega vrši pritisak da se pridržava preporučenih cena, tako da i sam ne postane učesnik u zabranjenom sporazumu?
- Da li distributer može predvideti određene podsticaje za primenu preporučenih cena? Da li se distributer i prodavac na malo mogu dogovarati o povremenim “akcijama“ za koje distributer obezbeđuje podršku u vidu umanjenja cene?
Kontakt:
Damjan Despotović, partner
d.despotovic@dnvg-law.com
Ovaj tekst je napisan isključivo u informativne svrhe i ne predstavlja pravni savet. Stojimo Vam na raspolaganju za sve dodatne informacije.